Von Frisch misli da pčele imaju jezik zato jer komuniciraju (prenose poruke) jedna s drugom. To je vrsta iskaza koju ljudi govore s vremena na vrijeme kada ih nešto „očara“: naime, činjenica da nešto od, recimo, nebeskih tijela, dopire do nas za njih predstavlja dokaz da mi primamo poruke od tih stvari. U kojem je smislu to „poruka“? Ako riječi „poruka“ pridamo značenje, onda mora postojati razlika između toga (da je to nešto poruka) i prijenosa/transmisije bilo čega što bi to moglo biti. Ako toga ne bi bilo, onda bi sve u svijetu bilo poruka. A pored toga, postoji smisao u kojemu je sve poruka, ako uzmemo u obzir ono što čini funkcije prijenosa i pretvorbu informacija pomodnom. Nije teško uvidjeti da takva informacija može biti toliko formalizirana da se može upisati kako ono posve različito od označavanja. To u sebi je dovoljno da se pokaže kako informacija, shvaćena u tom smislu, ne treba biti uzeta kao ono istovjetno rezultatu onoga što je preneseno u upotrebi jezika.
Artikulacija jezika doziva u pitanje, prije svega, problem subjekta izricanja. Subjekt izricanja se definitivno ne treba zamjenjivati s onim koji uzima priliku/mogućnost da za sebe kaže Ja, kao subjekt izgovaranja/iskaza. Kada mora govoriti o sebi on sebe naziva Ja. To naprosto znači Ja koji govorim. Ja, koje se pojavljuje u svakom iskazu/izgovaranju je ništa više od onoga što nazivamo šifterom/mjenjačem (eng. shifter). Lingvisti govore da je to (Ja) ujedno i subjekt izricanja/iskazivanja. To je potpuno pogrešno, bez obzira što oni govorili. Čak je toliko netočno da je očito bilo neistinito sve od kada smo za to znali. Uvijek možete pokušati pronaći subjekt nekoga izricanja/iskazivanja. U svakom slučaju, on tamo nije za ikoga tko može reći Ja.
Sve to zapravo znači da moramo malkice rekonstruirati takozvanu komunikacijsku shemu. Ako postoji jedna stvar koju moramo dozvati u pitanje onda je to jednostavna funkcija intersubjektivnosti, onakva kakvu je zamišljamo da je u obliku jednostavne dvostruke relacije između odašiljatelja i primatelja koja djeluje sama od sebe. Međutim, tome uopće nije tako.
Prva stvar koja je uključena u komunikaciju je znanje što ono (ta komunikacija) znači. Svi to znaju. Ne treba mnogo iskustva da bi se pokazalo kako ono što drugi govori očito nikada ne odgovara onome što kaže/što uspije izreći.
Izvor: Jacques Lacan – Moje učenje – Fenomeni
Fadil Jonuz / blog "slobodna zona" 