“Sasvim je prirodno da želimo da se zaštitimo od ovog uznemirujućeg sveta, njegove ambivalentnosti i dvosmislenosti, projektujući svoju detinjsku potrebu za roditeljskom zaštitom na ravnodušni Univerzum.
Dečje očekivanje zaštite i ljubavi često nailazi na izdaju. Čak iu najtoplijoj porodici, dete neizbežno doživljava traumatski efekat povezan ili sa emocionalnom „suvišnošću“ ili emocionalnom „nedovoljnošću“.
Možda ništa ne izaziva takve drhtaje kod roditelja kao spoznaja da povređujemo svoju decu time što smo nemoćni. Dakle, svako dete se pre svega oseća izdanim od čovečnosti zbog ograničenja koja nameću roditelji. Što je veća ova “izdaja” nevinosti, poverenja i nade, veća je verovatnoća da će dete razviti osnovno nepoverenje prema svetu.
Duboko iskustvo izdaje dovodi do paranoje, do generalizacije gubitaka transfera. Jedan čovek, koga sam veoma kratko posmatrao, setio se dana kada ga je majka zauvek napustila. Uprkos uspešnom braku, nikada nije mogao da veruje svojoj supruzi, svuda ju je pratio, insistirao da se testira na detektoru laži i time dokaže svoju lojalnost, a najbeznačajnije incidente smatrao je dokazom njene izdaje, koja je, kako je verovao, predodređena za nego po sudbini. Uprkos stalnim uveravanjima njegove žene da mu je verna, on ju je na kraju primorao da ga napusti i njen „odlazak” shvatio kao potvrdu svog uverenja da ga je izdala jednom zauvek.
U stvari, paranoidne misli su u određenoj meri inherentne svakom od nas, jer svi imamo kosmičke traume, pod uticajem smo traumatskog postojanja i onih ljudi koji su nam potkopali poverenje. Poverenje i izdaja su dve neizbežne suprotnosti.
Ako je čovek izdan – a ko od nas nije izdan? Kako da mu ne bude teško posle toga da veruje drugima?
Ako se dete kao rezultat roditeljskog zanemarivanja ili zlostavljanja oseti izdanim od roditelja, kasnije će stupiti u vezu sa osobom koja ponavlja takvu izdaju. Ovaj psihološki obrazac se naziva „formiranje reakcije” ili „samoispunjavajuće proročanstvo”.
Ili će izbegavati bliske odnose kako bi izbeglo ponavljanje bola.
Sasvim je razumljivo da će u svakom slučaju njegov izbor u sadašnjosti biti podložan snažnom traumatskom uticaju prošlosti. Kao i kod krivice, ponašanje osobe je u velikoj meri određeno njenom individualnom istorijom. Formirati nove odnose poverenja znači unapred dozvoliti mogućnost izdaje.
Uskraćivanjem poverenja osobi ne uspostavljamo dubok, prisan odnos sa njom. Ne ulažući se u ove duboke veze, sprečavamo uspostavljanje intimnosti.
Dakle, paradoks binarne opozicije „poverenje-izdaja” leži u činjenici da jedna njena komponenta nužno predodređuje drugu.
Bez poverenja nema dubine, a bez dubine nema istinske izdaje.”
👇
Džejms Holis, američki psihoanalitičar
