Teorije objektnih odnosa su nastale krajem XX veka kao rezultat istraživanja različitih autora (R. Spitz, M. Mahler, M. Klein, D. Winnicot, J. Bowlby) ranog detetovog razvoja u kojem dete razvija odnos prema spoljnom svetu, i ujedno prema samom sebi. Svi autori su u svojim istraživanjima bili usmereni na najraniji period detetovog života, i to od rođenja do treće godine. U proučavanju detetovog razvoja, predmet istraživanja teoretičara objektnih odnosa bile su karakteristike dijadnog odnosa majke i deteta, odnosno kvalitet procesa detetovog psihičkog rođenja.
Psihičko rođenje određeno je preko razvijanja bazičnog identiteta ili self koncepta koji predstavljaju svest i o sebi kao odvojenom biću i o drugima koji postoje nezavisno od njega. Pojam „objektni odnos“ predstavlja razvojni događaj u kojem dete izgrađuje svest o svetu oko sebe (svest o svetu objekata) i ujedno svest o sopstvenom fizički nezavisnom postojanju. Sa aspekta teorije objektnih odnosa, razvoj deteta se može posmatrati kroz promene od stanja neodređenog do stanja diferenciranog postojanja kao zasebnog bića. U tom razvoju značajna je majčinska funkcija, koju M. Mahler definiše ulogom „mosta“. Majka omogućava detetu da izađe iz sveta sopstvene subjektivnosti u svet objekata. O tome smo malo detaljnije pisali iznad. Na osnovu istraživanja razvoja dijadnog odnosa majka-dete dobijeni su rezultati koji pokazuju da neadekvatan odnos majke prema potrebama deteta značajno određuje onaj deo detetove ličnosti koji omogućava detetu da uspostavi i održi odnos sa spoljnim svetom objekata i svest o sopstvenom postojanju kao zasebnom biću.
Neadekvatnost razvoja objektnog odnosa može se manifestovati u pojavi dečjih psihotičnih stanja u kojima se nepovoljni razvoj objektnog odnosa može prepoznati u neadekvatnom razvoju ega, odnosno (ne)sposobnosti adekvatnog odnosa prema realnosti. Nerazvijenost ega manifestuje se u situacijama frustracije ili konflikta na način tako što dolazi do raspada ego funkcija, što rezultira neadekvatnim testiranjem realnosti i poteškoćom kontrole sopstvenih nagonskih aspekata ponašanja. U istraživanjima uslova potrebnih za povoljni razvoj deteta, zapažena je važnost majčinskog empatijskog kapaciteta (D. Winnicott). Majčinski empatijski kapacitet omogućava da majka kao prvi detetov objekat omogući da dete stvori pozitivan odnos prema svim ostalim spoljnim objektima. Za razumevanje empatijskog pristupa majke u ranom razvoju deteta Winncott koristi pojam „dovoljno dobre majke“. Dovoljno dobra majka je ona koja se može potpuno posvetiti detetu i kroz adekvatne odgovore omogućiti mu da stvori doživljaj sopstvene individualnosti. Uspešnost ovog procesa manifestuje se u formiranju Pravog selfa ili Lažnog selfa.
Извор: Teorije objektnih odnosa | Psihološko savetovalište “Jerina”