Dnevne arhive: 19/03/2022

Psihoterapija je znak brige o sebi i svom zdravlju

Kada izgubimo dragu osobu iz svojih života, primjer radi, najnormalnija i najprirodnija reakcija je da patimo za tom osobom, da budemo tužni. Međutim, ljudski um ima tendenciju da tu prirodnu patnju „zaprlja“ i napravi je puno težom i komplikovanijom za tolerisati i riješiti, npr. nabacujući sami sebi osjećaj krivice ili sramote zato što patimo i osjećamo tugu. Sve ovo, kao i olakšavanje samog procesa tugovanja, tj. prolaženja kroz patnju može pomoći i olakšati rad s psihoterapeutom. Zašto onda ne bismo sebi olakšali, bili zadovoljniji, srećniji, stabilniji, ako nam je za to potrebno malo dodatnog truda i volje?

Psihoterapija je jedna od najvažnijih metoda psihološke pomoći, koja vam zaista može promijeniti život. Možemo smanjiti, bolje kontrolisati ili tolerisati zabrinjavajuće i uznemirujuće simptome i probleme, te tako bolje funkcionisati i poboljšati ličnu dobrobit, ali i dobrobit ljudi oko nas. Pored toga što je lična korist neprocjenjiva,

indirektno se radom na sebi značajno popravljaju međuljudski odnosi u porodici i najbližem okruženju.

Izvor: Psihoterapija je znak brige o sebi i svom zdravlju

Psiholozi: Proglašavanje Putina ludakom je banaliziranje rata

Dijagnoze se često koriste za tumačenje, pa i opravdavanje nasilja

Argument neke psihičke bolesti gotovo tradicionalno koristi za tumačenje, pa i opravdavanje nasilja koje čine neke osobe, posebno muškarci.

“No čak 30-ak posto osoba u nekom se trenutku svog života susreće sa stanjem koje je dovoljno ozbiljno da se može opisati jasnom psihijatrijskom dijagnozom, a ipak nema 30-ak posto populacije Putinove ili slične sklonosti”, kaže psihološkinjaRašić.

“Osim toga, na ovaj način se sve osobe koje potraže pomoć stigmatiziraju jer ih se stavlja u poziciju da se svi doživljavaju kao ‘bombe koje otkucavaju’. Stvara se dojam da se podrazumijeva da osobe sa psihičkim teškoćama mogu napraviti nešto užasno. Međutim, uglavnom vrijedi suprotno – osobe koje potraže pomoć najčešće su hrabre i snažne i suočavaju se s najtežim sjećanjima, odlukama i dijelovima sebe. One nikako nisu bombe koje otkucavaju i to je grozno čak i pomisliti”.

Izvor: Psiholozi: Proglašavanje Putina luđakom je banaliziranje rata – Index.hr

Suočavanje s diskriminacijom 

 

istraživanju provedenom 2019. godine na uzorku iz opće populacije pokazalo se kako 61 posto Europljana vjeruje da je diskriminacija prema pripadnicima romske manjine široko rasprostranjena u njihovoj zemlji, a tek je petina ispitanika imala romskog poznanika ili prijatelja. Manje bi se od polovice Europljana osjećalo u potpunosti ugodno s Romom_kinjom na ključnim političkim pozicijama, dok bi otprilike istom broju bilo ugodno kad bi se njihovo dijete našlo u romantičnoj vezi s pripadnikom/com romske manjine. Nešto ipak veći broj ispitanika, njih 72 posto, vjeruje kako bi u školskim kurikulumima treble biti uključene informacije i materijali o romskoj kulturi i povijesti.

Ovi podaci sugeriraju kako Europa ima ozbiljan problem sa raširenom svakidašnjom diskriminacijom romske manjine, što po sebi i nije neka novost. Međutim, unatoč sveprisutnosti diskriminacije rijetko se u javnom prostoru može primijetiti kako se problem razmatra kroz prizmu rasizma ― tj. specifično antiromskog rasizma ili anticiganizma. Riječ je o pojmu koji je u prethodnom desetljeću ušao u širu upotrebu i postao uvriježen u EU institucijama i dijelu civilnog društva. Kako navodi Europska komisija, anticiganizam kao oblik rasizma prema Romima ukazuje na “povijesno ukorijenjen strukturalni fenomen koji se pojavljuje na institucionalnoj, društvenoj i međuljudskoj razini. Svoje porijeklo ima u načinu na koji većina promatra i tretira one koji smatra ‘ciganima’. Ukorijenjen je u procesu ‘proizvodnje drugosti’ koji se gradi na negativnim, ali i pozitivnim, egzotizirajućim stereotipima. Iako postoji konsenzus o razumijevanju anticiganizma među zagovornicima potrebe za jačanjem borbe protiv njega, postoje i rasprave o tom terminu.”

Izvor: Suočavanje s diskriminacijom | kulturpunkt